Dragi putniče.
Vidimo, put te nanio u ovu našu pitomu i vodoplavnu ravnicu. Kako bismo ti prikratili vrijeme dok putuješ, dozvoli da ti ispričamo poneku priču. Mi smo nekad bili ovdje, svjedočili smo događajima koji su prošli, i o kojima bez nas ne možeš znati. Nije nam namjera dosađivati ti, već upotpuniti tvoj put. Jer, kako reče jedan ekranizirani putnik: „Lijepo je putovati s nadom i odvažnošću, ali je još ljepše putovati sa znanjem!“
Pa krenimo! Kratki su danci, a dugi konaci!
I CHECKPOINT – GVOZDENA ĆUPRIJA
„Marko Verković je znao…znao je nešto. On je znao gatat i proreć. I pogodi. I kaže da je on došo, imo je valda i sestru tu u Ugljari, kaže da je on došo i bio kod te žene u kući i naišo je neko od svećenika i reko: „Šta je? Šta si došo?, znao je za tog Verkovića da je nešto imo, nekekavu moć. A onda je on i njemu reko: „Pa dobro“, kaže, „kad ne vjeruješ – u tu njegovu moć – kaže, šta nisi kad si iz Šamca išo, šta nisi prošo kod Gvozdene ćuprije?“ Tu su, kaže, konji stali i ne mogu, i ne mogu. A ono igralo kolo, tē se vile pokupile tu na potoku ispod tē ćuprije i da je taj djed bio i on u tome i da je on njija propustio. I konji ne mogu dalje. Kad su, kaže, onda konji krenili do crkve nisu stali koliko su se uplašilili i bježali. I onda je taj svećenik i reko da tako ibilo. Da su došli dootle i da nisu mogli dalje ić.“
Jela Marković r. Benković (1944) iz Ugljare
„Bilo je priče kako je on nekakav viljenjak. Da on, tamo na Gvozdenoj ćupriji kad se sad ide u Domaljevac, da na njoj svira tambura i da vile igraju… Pričali su o njemu sve najbolje kao o čovjeku koji je bio to, da je imo neke vanprirodne … kako bi se reklo to … mogućnosti. Mogo je znati recimo neke stvari unaprijed ili, recimo, nešto što će se desit ili tako.“
Ivo Zlatarević (1953) iz Ugljare
