Dragi putniče.
Vidimo, put te nanio u ovu našu pitomu i vodoplavnu ravnicu. Kako bismo ti prikratili vrijeme dok putuješ, dozvoli da ti ispričamo poneku priču. Mi smo nekad bili ovdje, svjedočili smo događajima koji su prošli, i o kojima bez nas ne možeš znati. Nije nam namjera dosađivati ti, već upotpuniti tvoj put. Jer, kako reče jedan ekranizirani putnik: „Lijepo je putovati s nadom i odvažnošću, ali je još ljepše putovati sa znanjem!“
Pa krenimo! Kratki su danci, a dugi konaci!
Na putu do kapelice sv. Marka prošao si kroz dio gdje nekada bila Tolisa. Tolisa je naseljeno mjesto o kojoj se od davnina pričalo.
STARA TOLISA
„Prva granica počinje gdje rijeka Tolisa ulazi u Savu i silazi po Tolisi sve do mjesta gdje ulazi u župu Tolisa i po župi Tolisa prostire se ravnicama i ulazi opet u Tolisu, koja teče.“
Bela IV. (1206-1270), ugarski kralj, 12. srpnja 1244. godine
Tolisa. Jedno kršćansko selo od oko 15 kršćanskih kuća; nalazi se u ravnici isprekidanoj povisokim šumama, leži nekih 100 koraka od obale Save.
Austrijski oficir Božić, 1785. godine
„Sreća i blagostanje nije dugo potrajalo, jer je 1788. kada je njekakav glasoviti top Josipa II. cesara Bečkog na Dubici pukao, onda Muhamedanci Bosanski zapovjediše da moraju svi stanovnici živući kraj Save, u nutarnjost Bosne, barem za njekoliko sahta hoda povući se. Puk župe Toliške, u jedno sa svojim župnikom, moradoše ostaviti svoju postojbinu, pak se izseliti na prostor između Blaževca i Porebricâ. U ovom mjestu puk Toliški ostade za pune četiri godine. Istom na svrhi četvrte godine, župljani Toliški vratiše se u svoju postojbinu Tolisu, ali najdoše sve kuće poplavljene, i sva sela bijahu samo jedno garište. Oni ne htjedoše na tom garištu opet kuće gradit, nego se selo Tolisa, za jedan četvrt sahta prema iztoku sunca poteže, i osnova selo, gdje se i danas nahodi.“
fra Bono Nedić (1841-1903), autor prvog bosanskohercegovačkog romana
II CHECKPOINT – SVETI MARKO GABRIJELA JURKIĆA
Slika „Sveti Marko“ (1946) iz Tolise uvjerljivog je slikarskog realiteta, ali mu nedostaje nota produhovljenosti ili umjetničke ekspresije. Jurkić ga ponajprije prikazuje radi prepoznavanja ne posvećujući toliko pozornost umjetničkoj estetici koliko prepoznatljivoj ikonografskoj matrici. Ipak to djelo svjedoči o jednoj prepoznatljivoj jurkićevskoj slikarskoj maniri koju prepoznajemo u njegovim djelima sakralne tematike.
Željka Markov, kustosica Franjevačkoj muzeja i galerije Gorica-Livno
