Dragi putniče.
Vidimo, put te nanio u ovu našu pitomu i vodoplavnu ravnicu. Kako bismo ti prikratili vrijeme dok putuješ, dozvoli da ti ispričamo poneku priču. Mi smo nekad bili ovdje, svjedočili smo događajima koji su prošli, i o kojima bez nas ne možeš znati. Nije nam namjera dosađivati ti, već upotpuniti tvoj put. Jer, kako reče jedan ekranizirani putnik: „Lijepo je putovati s nadom i odvažnošću, ali je još ljepše putovati sa znanjem!“
Pa krenimo! Kratki su danci, a dugi konaci!
V CHECKPOINT – BLATO
Nekad davno, možda i prije pojave ljudskog roda, rijeka Sava je tekla ovom jarugom koju mi danas zovemo Blato. Samo ime Sava potiče još iz predrimskog razdoblja, ali su Rimljani bili prva civilizacija na ovim prostorima koja je poznavala pismo, pa su nam oni još prije 2.000 godina zapisali ime naše rijeke koje traje do dana današnjeg. Savus, kako su zvali rijeku, je u stvari bilo nekakvo staro, predrimsko božanstvo. Rimljani su to božanstvo predstavljali kao bradatog muškarca bujne i kovrdžave brade i kose, po svoj prilici neugodnog karaktera, jer su ga štovatelji zazivali za izvršenje kazne nad nepoželjnim osobama. Sjedište Savusovog kulta bilo je u antičkom gradu Siscia, današnjem Sisku. Dolaskom nas, Slavena, negdje u IX. stoljeću, ime rijeke prilagođeno je u našem jeziku i poprimilo oblik ženskog roda – Sava.
Prije nego je postalo selo, ime Domaljevac, nosila je ova jaruga. Na jednoj sačuvanoj karti, koja prikazuje stanje iz 1699. godine, ta jaruga ucrtana je pod nazivom Domalovitz bogas. Četvrt stoljeća kasnije, područje se zove Dumallovatz, a pravo pravcato selo Domaglevaz, sa 14 kuća i 88 stanovnika, spominje se 1768. godine. To su bili preci današnjih Domlječana.
Danas, u ovom starom rukavcu Save, mogu se u proljetne dane čuti žabice prodornog glasa koje zvuče kao ptice. To su mukači (bombine) koje se kod nas zovu kučici.
